" Čekaj, ona?
 Ona nije bila ništa posebno.
Svakako, znala je da se smije kad joj je vjetar mrsio kosu, i umjela je da pleše dok joj kapi kiše umivaju lice i nije umjela da sakrije onaj dječiji osmijeh kada su joj se prve pahulje uplele u kosu.
I, da.. umjela je naglas da kaže svaku misao i nije umjela da krije tajne od mene, nikada..
A nije baš ni bježala od vrijeđanja..
Bila je jedna od rijetkih koja je mogla bez ustručvanja da mi kaže kad sam kreten.
I sjećam se da je vječito ignorisala sve što su drugi voljeli, i da je stalno tražila da voli ono što drugi nisu ni primjećivali. Stalno je bila zaljubljenik u jutranju rosu, u sunčeve zrake koji su se tek probili kroz oblake i u muziku koju su rano ujutru puštali na radiju.
Govorila je da muzika tad najljepše zvuči, i da je jedino tada slušamo srcem..
I voljela je da sanjari na nekim dosadnim časovima..
I da čita. Sjećam se kako je gutala knjige, jednu za drugom.. 
I kako je stalno imala puštenu dugu kosu i kako se rijetko kad šminkala i kako joj je osmijeh uvijek bio nekako preširok.
I sjećam se kako sam u tim trenucima mislio na to kako je najljepša.
I kako nisam mogao da vjerujem koliko sam srećan što mogu da budem u njenom društvu.
I kako se divno smijala kad kažem neku glupu, otrcanu šalu i pogledam u njenom pravcu.
Ma, da.. Bila je ona sasvim obična.
Samo je to đavolski dobro krila. "