" Čekaj, ona?
 Ona nije bila ništa posebno.
Svakako, znala je da se smije kad joj je vjetar mrsio kosu, i umjela je da pleše dok joj kapi kiše umivaju lice i nije umjela da sakrije onaj dječiji osmijeh kada su joj se prve pahulje uplele u kosu.
I, da.. umjela je naglas da kaže svaku misao i nije umjela da krije tajne od mene, nikada..
A nije baš ni bježala od vrijeđanja..
Bila je jedna od rijetkih koja je mogla bez ustručvanja da mi kaže kad sam kreten.
I sjećam se da je vječito ignorisala sve što su drugi voljeli, i da je stalno tražila da voli ono što drugi nisu ni primjećivali. Stalno je bila zaljubljenik u jutranju rosu, u sunčeve zrake koji su se tek probili kroz oblake i u muziku koju su rano ujutru puštali na radiju.
Govorila je da muzika tad najljepše zvuči, i da je jedino tada slušamo srcem..
I voljela je da sanjari na nekim dosadnim časovima..
I da čita. Sjećam se kako je gutala knjige, jednu za drugom.. 
I kako je stalno imala puštenu dugu kosu i kako se rijetko kad šminkala i kako joj je osmijeh uvijek bio nekako preširok.
I sjećam se kako sam u tim trenucima mislio na to kako je najljepša.
I kako nisam mogao da vjerujem koliko sam srećan što mogu da budem u njenom društvu.
I kako se divno smijala kad kažem neku glupu, otrcanu šalu i pogledam u njenom pravcu.
Ma, da.. Bila je ona sasvim obična.
Samo je to đavolski dobro krila. "

**Branko Ćopić : Potopljeno detinjstvo **

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.



Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.



Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka.

- Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.

- Ne, tu sve počinje - šapuće došljaku negdašnji dječak. - Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?

- Sjećam - kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.

- Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva - počinje dječak. - Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.

- Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...



- Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

- A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju - neveselo se smješka prosijedi sagovornik. - Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.

- Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.

- Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.



Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene.



- A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.



- Baš se vidi da si dijete, dječak - lako ga prekorijeva prosijedi. - Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...



- Bez godina, bez promjene? - upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

- Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik, nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobrm predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.



- A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? - nije odstupao dječak.

- Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.



- Sve će biti - ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero - došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.



Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.